modrarijeka

Dobrodošli na moj blog

30.09.2019.

Svjetlosna djeva

















Snježni bor








Jesenja idila








Svjetlost








Pahulje Grada čednosti








Naše nebo




Jednoć skoro

hudi sniježni bor

mnije



ne sklapam trepavice

bojim se bjega slika

a dušom lebde



nekoć davno

o vremenu

u vremenu

najčešće o jeseni

zvao bih te djevom

poklonio ti šapat srca

ukrao iz kule

s vrha usnulog dvora

da te zlo ne dotakne i...

dalje je bajka



ovočas s potomcima

zaboravljeno uživam

u tvojoj djetinjoj ljepoti

što dariva mi nevinost

osmjeha svjetlosnog

kao snježni kristali

što nalaze dom

u srcu mom



Molim naše Nebo

brani je od zla

podari snenoj ljepoti

svu sreću koju sanja



28.09.2019.

Vidi pjesničke naive

















Zelena krhkost









Proljeće u oblacima








Jesenja elegija









Zima



Ne rekoh joj volim te

ne bi čula

daleko je odlutala snima



Ne rekoh joj udaj se za mene

ne bi čula

jer je  dijete tada bila



Rekoh joj mnogo toga

nije čula

jer krugove i slomljenu ljubav ima



Pomislih vratiće se ona

možda se sjeti

da jesen čednost Anđela rađa



Vidi pjesničke naive

vidjelac i slikar vazda osta

šumi lišće zlatno



Ona se djetinje čudi

a zloguki gavran sokacima njene mladosti

grakće i krila joj aplauzima krši





18.09.2019.

Crno i bijelo













Crno i Bijelo

  Ima jedna divna pjesma. Pjeva je prekrasna i nježna  grlica Iva Zaniki.

Da li je se sjećate?

Čisto sumnjamo. Nije to muzika ovog vakta.



Mila i krhka, sa raskošnim glasom od neba darovanog. Čini nam se i

malčice tužna. Možda zbog pjesme.



La Riva bianca, La Riva nera. Obala Bijela – Obala Crna.

Neuki će reći tužna i lijepa pjesma. I biće u pravu.Djelomično.

Zaista je elegična i puna neke boli koja oplemenjuje. Usudićemo se i

reći ona je kancona koja nosi nadu više od drugih. Mnogo nade.



Nježna balada pjeva o jednom ratu. Onom prvom. Mislimo od svjetskih.

A čovječija historija su sve sami ratovi. Ko i u svim ratovima,

nesrećnici pucaju jedan na drugoga i ubijaju se.



Ovaj rat je malo drugačiji.Vrlo nalik našem. Pucalo se sa udaljenosti,

ne veće od širine bulevara. Ubica i ubijeni nisu to željeli. Njih su

poslali da brane slobode bogatih. Svojom smrću.



Ako ne budu pucali, oni drugi, koji takođe ne žele pucati, njih će

upucati. Dijeli ih širina Rijeke. Njene dvije obale imaju različite

boje. Jedna je crna, jedna je bijela. Ali one su nestalne. Jednog dana

je jedna obala crna, a drugi dan je bijela. Zavisi koliko ubijenih ima

na njenom tlu. Te obale su ona tanka linija koja razdvaja život i od

smrti.



Bijelo  i Crno.



Ako nesrećnika posluži sreća i tog  dana ga zapadne bijela obala, sve je

u redu. Život teče dalje i on se smatra srećnim, jer nastavlja da se

pati i iščekuje.



Ako nesrećmika jednog dana  zapadne crna obala, i to je u redu. Život

teče dalje i njega smatraju sretnikom, jer su ga nestali  i pobjegao

patnji i iščekivanju.



Opet to dosadno Crno i Bijelo.



Gdje je tu plavet, purpur...?



Jednog dana neko poremeti raspored nebeskih  putanja i dvojicu sretnika

zapadne ta plavat i purpur.



Ah, da.



Jedan je kapetan, drugi obični vojnik. I u vojsci ljudi prave podjela.

Sada su jednaki, jer smrt sjedi pored njih i smješka se. Ovaj put nije

nasilna. Učinila je da boli nestane. Samo svjesnost nestajanja.



Dvojica nesretnika shvataju da nisu od iste zastave, da su danima pucali

jedan na drugoga. Pjesma nam ne kaže, ali licencia poetika nam

dozvoljava da pomislimo da su, možda, upucali jedan drugoga.



Oni nisu ni ljuti , ni tužni, samo su jako umorni. Dugo već traje to

pucanje. Danima i noćima.Godinama.Eonima. Ne da čovjeku mira i odmora.

I mnogo nestajanja nosi.



Njih dvojica su svjesni da se neće vratiti mirisnim đardinima i domu

svome. Od domovine im je ostao samo pogled na zastave,  koje su

neumorne. Vijore se i sa svakom smrću su ponosnije. Ni jedna smrt, ni

hiljade mrtvih ,ni milioni mrtvih ne može da poremeti njihovo ponosno

lepršanje na vjetru.



Zar je to sada bitno?



Vojnik i kapetan sada osluškuju glasove, koji dolaze sa druge strane

brda. Tamo je  trava još uvijek zelena i rosna. Glasovi slave vinograde

i život.



U ovoj kratkoj storiji, naslućuje se divni momenat, kada iz patosa,

jer ovo je ipak tragedija, kao iz nekog plavetnog izvora isplivava nada.



Oni su mogli biti prijatelji, da ih nisu natjerali da čine zlo jedan

drugome. Dišu, gledaju, misle i krvave na isti način. Tako im suđeno.

Pa ljudi su.



Mi zamišljamo da pružaju ruke jedan drugom. Taj stisak ruke, umirućih,

je nada. Neprijatelj u stvari nije neprijatelj. On je samo prijatelj

koga su primorali da bude neprijatelj.



Ljubav i mržnja. Prijatelj, neprijatelj.



Crno i bijelo. Crno-bijeli svijet.



Dajte prizmu. Dovoljna je samo jedna. Ona u srcu. Za trenutak je to bio

crno bijeli svijet pun svjetlosti i duginih boja.



Jedna žena čeznutljivo pjesmom doziva nečije ime, koje se nikad neće

odazvati. Da li je to ime jednog od ove dvojice? Mi to ne znamo.



Iva  Zanicchi pjeva posljednji stih i završni refren Riva Bianca, Riva

Nera. Mora da privede  pjesmu kraju, jer bi dalje ponavljanje prizvalo

patetiku, a njoj ovdje mjesta nije.



Noć je pala, žena plače, vojnik umire, kapetan će uskoro za njim.

Tišina.



Mi ćemo sebi dozvoliti još jednu digresiju i reći:



- Zapazili smo da je i iznad Riva Bianca i iznad Riva Nera , u momentu

kada su se prijatelji uznosili na nebo, zasjala duga, a sunce se

diskretno povuklo, da svojim sjajem ne zasjeni lepšajuću ljepotu boja.






   

08.09.2019.

Ledeno je

















Pazi snježi








Zimska noć punog mjeseca








Sleđeni vodopad - zimska čarolija








Snježna idila




Sjećaš li se

Mili cvijetu 

bila je zima

tisuće kristala

nalik čednosti tvojoj

lepršalo je danom

ti si se smijala

a je blentavi mahalaš

osmjehom na licu

ljubavlju u očima

varao te

pahuljama bijelim

roseći ljepotu tvoju

govorio riječi nježne

zatomio

ljubavne

da ne osjetiš

bol u odlasku mom

i zato

pleši mila

mnogo pleši