Crno i Bijelo
Ima jedna divna pjesma. Pjeva je prekrasna i nježna grlica Iva Zaniki.
Da li je se sjećate?
Čisto sumnjamo. Nije to muzika ovog vakta.
Mila i krhka, sa raskošnim glasom od neba darovanog. Čini nam se i
malčice tužna. Možda zbog pjesme.
La Riva bianca, La Riva nera. Obala Bijela – Obala Crna.
Neuki će reći tužna i lijepa pjesma. I biće u pravu.Djelomično.
Zaista je elegična i puna neke boli koja oplemenjuje. Usudićemo se i
reći ona je kancona koja nosi nadu više od drugih. Mnogo nade.
Nježna balada pjeva o jednom ratu. Onom prvom. Mislimo od svjetskih.
A čovječija historija su sve sami ratovi. Ko i u svim ratovima,
nesrećnici pucaju jedan na drugoga i ubijaju se.
Ovaj rat je malo drugačiji.Vrlo nalik našem. Pucalo se sa udaljenosti,
ne veće od širine bulevara. Ubica i ubijeni nisu to željeli. Njih su poslali da brane slobode bogatih. Svojom smrću.
Ako ne budu pucali, oni drugi, koji takođe ne žele pucati, njih će
upucati. Dijeli ih širina Rijeke. Njene dvije obale imaju različite
boje. Jedna je crna, jedna je bijela. Ali one su nestalne. Jednog dana
je jedna obala crna, a drugi dan je bijela. Zavisi koliko ubijenih ima
na njenom tlu. Te obale su ona tanka linija koja razdvaja život i od
smrti.
Bijelo i Crno.
Ako nesrećnika posluži sreća i tog dana ga zapadne bijela obala, sve je
u redu. Život teče dalje i on se smatra srećnim, jer nastavlja da se pati i iščekuje.
Ako nesrećmika jednog dana zapadne crna obala, i to je u redu. Život
teče dalje i njega smatraju sretnikom, jer su ga nestali i pobjegao
patnji i iščekivanju.
Opet to dosadno Crno i Bijelo.
Gdje je tu plavet, purpur…?
Jednog dana neko poremeti raspored nebeskih putanja i dvojicu sretnika
zapadne ta plavat i purpur.
Ah, da.
Jedan je kapetan, drugi obični vojnik. I u vojsci ljudi prave podjela.
Sada su jednaki, jer smrt sjedi pored njih i smješka se. Ovaj put nije
nasilna. Učinila je da boli nestane. Samo svjesnost nestajanja.
Dvojica nesretnika shvataju da nisu od iste zastave, da su danima pucali
jedan na drugoga. Pjesma nam ne kaže, ali licencia poetika nam
dozvoljava da pomislimo da su, možda, upucali jedan drugoga.
Oni nisu ni ljuti , ni tužni, samo su jako umorni. Dugo već traje to
pucanje. Danima i noćima.Godinama.Eonima. Ne da čovjeku mira i odmora.
I mnogo nestajanja nosi.
Njih dvojica su svjesni da se neće vratiti mirisnim đardinima i domu
svome. Od domovine im je ostao samo pogled na zastave, koje su
neumorne. Vijore se i sa svakom smrću su ponosnije. Ni jedna smrt, ni
hiljade mrtvih ,ni milioni mrtvih ne može da poremeti njihovo ponosno
lepršanje na vjetru.
Zar je to sada bitno?
Vojnik i kapetan sada osluškuju glasove, koji dolaze sa druge strane
brda. Tamo je trava još uvijek zelena i rosna. Glasovi slave vinograde
i život.
U ovoj kratkoj storiji, naslućuje se divni momenat, kada iz patosa,
jer ovo je ipak tragedija, kao iz nekog plavetnog izvora isplivava nada.
Oni su mogli biti prijatelji, da ih nisu natjerali da čine zlo jedan
drugome. Dišu, gledaju, misle i krvave na isti način. Tako im suđeno.
Pa ljudi su.
Mi zamišljamo da pružaju ruke jedan drugom. Taj stisak ruke, umirućih,
je nada. Neprijatelj u stvari nije neprijatelj. On je samo prijatelj
koga su primorali da bude neprijatelj.
Ljubav i mržnja. Prijatelj, neprijatelj.
Crno i bijelo. Crno-bijeli svijet.
Dajte prizmu. Dovoljna je samo jedna. Ona u srcu. Za trenutak je to bio
crno bijeli svijet pun svjetlosti i duginih boja.
Jedna žena čeznutljivo pjesmom doziva nečije ime, koje se nikad neće
odazvati. Da li je to ime jednog od ove dvojice? Mi to ne znamo.
Iva Zanicchi pjeva posljednji stih i završni refren Riva Bianca, Riva
Nera. Mora da privede pjesmu kraju, jer bi dalje ponavljanje prizvalo
patetiku, a njoj ovdje mjesta nije.
Noć je pala, žena plače, vojnik umire, kapetan će uskoro za njim.
Tišina.
Mi ćemo sebi dozvoliti još jednu digresiju i reći:
– Zapazili smo da je i iznad Riva Bianca i iznad Riva Nera , u momentu
kada su se prijatelji uznosili na nebo, zasjala duga, a sunce se
diskretno povuklo, da svojim sjajem ne zasjeni lepšajuću ljepotu boja.
