Dan je sunčan , plavetan i radostan, kao i svi pređašnji.
Bilo ih je mnogo , ali nekako prekratki ,
jer toliko je ljubavi trebalo pokloniti ,a on , nažalost ,
samo jedan.
Život se novi rodio , ljubav je kao uvijek pobijedila.
Nježna sjećanja miluju… trebalo je dolepršati do ovog rađanja ,
do ovog sna.
Recimo…
Najveći problem našeg najboljeg prijatelja slikara su žene ,
koje se nisu uspjevale brzo skinuti , kada bi u atelje ,
nepozvana i bez najave ,nerazumno banula njegova žena.
Nakon vremena mu je prestala vjerovati , da je svaka žena koju zatekne u ateljeu model.
Nakon još nekog vremena ga je izbacila iz stana u kojem je bio atelje,
iako je stan bio njegov, plaćen njegovim slikanjem.
Grešni jadnik , u svojoj dobroti i velikodušnosti , se nije mogao snaći.
Zabunom je otvorio Galeriju umjesto Ateljea.
U smušenosti damari ga varaju i ne zna koje su žene modeli , a koje ljubavnice.
Više nema izbora. I dalje slika u strahu ; svaku ljepotu ,
unaprijed , za svaki slučaj , pretvori u model.
Što ti je usud?
On , inače , veoma rijetko slika aktove.
Baš nam ga nešto žao !
Prelijepe nevolje ne dolaze same , one se jednostavno umnožavaju.
Sreo je Nju , nježnog Anđela , za koju vrijedi i život dati.
Ploveći plavetnim snom , slike se obojiše mirisom nevinosti,
sanjajući plišane dodire.
Ali već je bilo kasno(?) .
U trenu je spoznao sve; Djevojčica bjeline je tkana od velovitih odlazaka.
U svojim pjesmama i slikama , on ne želi da je budi i pušta je da leprša…
Uh, zato je život prelijep
