Ne , ništa vi ne znate

Znate li kako je to

kad vam ljubav umire na rukama?

Ne , ne znate.

Malo vi znate.

Malo ih je koji to znaju.

Znate li vi kako vas sve boli,

a vi se igrate radosti.

Ne, ne znate.

I bolje vam je.

Srećni ste.

Vi vidite da se život,

ljepota polako topi.

U vama , svake sekunde

neki katil u srce kamu zabada.

Rana boli, toliko da se morate štipati,

sa rukama u džepovima

sa osmijehom na licu sjati.

Još morate pjesme ljubavne da pišete.

I da joj čitate.

Jer u njima je čitav život njen.

Znate li kako je to kad joj pjevate,

voljeću te do kraja života, jer ona tako hoće.

A on joj migolji.

Ne , ne znate.

Malo je sretnika koji to znaju.

I znaju da voljeće se i poslije života.

Znate li kako je voditi ljubav sa jedinom ljubavlju,

a znate da je to poslijednji put.

Ne ne znate.

Nemojte ni pokušati.

Boli, očajnički boli.

Sve u vama plače,

a vi ste delfin što uranja u plavet dubine ,

dok njena neugasiva ljubav izvlači iz vas vulkan

koji hoće da vrišti

raznese vam tijelo u paramparčad.

Znate li kako je biti bespomoćan

dok nju boli,

a neće da jaukne,

glas da pusti

jer ponosna grlica je ona

mnije mene manje boli

Ne , ne znate.

Nemojte ni pokušati zamisliti.

Osim onih koji znanje u srcu nose.

Njima biva lakše.

Jedino vam preostaje da je zagrlite,

nježno ko bebicu,

i još nježnije ,

jer sve je boli.

I dodir,

i život,

i ljubav

i milovanje

i snovi

kojih više neće biti.

Znate li kako izgleda kad bol umine

a ljubav jedina usnije.

Ne ne znate.

Baš ste sretnici.

Jer niste se molili,

četrdeset dana i noći

pored raspuštenih kosa plavih,

sa rukom u ruci,

usnama na kosi

dušom u grlu

srcem na čerečenju

dok ona odmara do slijedeće boli,

što joj utobu čupa.

Ne, nikako se niste molili

život bi vam se slomio,

što molite Nebo da je uzme što prije,

samo da je manje boli.

Da li znate kako je to

kad oboje shvatite

da zadnji dan je došao.

Uh, ne mogu vas u tu radost petljati.

Žao mi vas.

Bolero svira,

njene prelijepe oči se u snu smješe.

Ljubav uvijek pobjeđuje.

Smrt strpljivo ,u uglu osluškuje.

Ja je zamolim da malo prošeta

u snježnu noć i osvježi se.

Niko neće pobjeći.

Obećavam.

Smrt se postidjela i izašla.

I onda se muzika još jednom okrenula.

Tokata i fuga u D molu i Bolero

su se izmješali i malo stišali.

Malena  je zaspala,

više se nije probudila.

Dvadeset četiri sata je spavala.

Toliko je bila umorna.

Želio sam da je to san ozdravljenja.

I čitao joj pjesme naše.

I čitao i čitao,

muzika je sama lelujala.

Ponekad bi se čulo i Alelujah.

Nismo to mi izgovarali.

Ljubio joj ruke.

Cjelovima kvasio usne

želeći joj dati godina svojih.

Milovao kosu koja je sve manje iskrila.

Glavu polagao na grudi koje su sve tiše sanjale.

Govorio da je volim.

Da je ona moja malena

koju sam iznjedrio da mi ljubav bude.

Luce je postajala prozračnija.

Skoro da to nisam mogao podnijeti.

Sklupčao sam se na pod

držeći je za ruku.

Ne znam kako,

nisam smio podići pogled,

da ne izgubim milovanje.

Njena ruka na mojoj kosi,

njena ruka na mome licu,

njena ruka na mojim usnama

njena ruka u mome srcu

njena ruka u mojoj duši.

Ne znate kako je to.

Šteta.

Uzdrhtao sam od miline,

ukočio se,

obradovao se,

mislio da me vodi sa sobom.

Mali Princ u meni je pogasio sva svjetla,

otvorio prozor , okrenuo se ka malenoj.

Ona je još bila tu.

Postajala je svetlost,

kojoj on prilazi i ljubi je.

ja ih gledam

a suze koje ne žaluju,

već ljubav slave ,

na usne joj spuštam.

Ona zatrepće očima,

u zakutcima njihovim Dobri

i on se odnekud pojavio,

sluti riječ:

Ljubavi moja.

Nije ih uspjela otvoriti.

Samo mi je ruku blago stisnula.

Znala je da smo tu.

sva trojica.

U troje se sve lakše podnosi.

Ni uzdah nije pustila.

Tek jedna grlica plava

na lijevo rame nam slijeće .

Jednom po jednom

kljunom nam dotiče usne,

vesela je ,

razigrana ,

ali mi znamo da mora ići.

I puštamo je.

Odlerpršala je.

Dobri ju je čeznutljivo gledao,

Mali princ je mahao,

ja sam ko godina plakao,

ako znate kako je to.

Mislim da ne znate.

Niste bili prisutni,

dok se ona spajala sa tisućama pahulja bijelih

lepršajući ka nebeskim dverima

iščezla.

Ne znamo šta nam je.

Nema sunca,a nama oči vlaže.

Meni se u blistavu Modru rijeku pretvorile.

A zahvalan sam,

molbe su uslišene.

Umrla je mirno u snu,

pred samu ponoć;

tačno u vrijeme kada smo  prvi put

ljubav vodili

i ovaj poslijednji.

Smrt je kasnila jedan dan.

To je bio njen poklon mojoj malenoj.

Rastali smo se u blagoslovljenoj noći.

Alelujah.