Sonja Savić – Anđeli odlaze skamenjenog srca

Sonja Savić 15. septembar 1961 – 23. septembar 2008.

Boli
Moja tišina i sni

Molitva i anšeo
Nježna muzika ljubavi
Rezultat slika za Sonja Savić

Sonja Savić je bila veličanstvena glumica,

ali nije glumila kada je jecala:

“Ne stidim se suza.

One često naviru zato što je to taj,

verovatno, prelazni period,

kada se polako pretvaraš u tu stenu (…).

Znaš onog klinca što je došao u manastir

I vikao –

Oče, ja volim ljude! Ja volim ljude!

A ja sam zaista toliko volela ljude.

Bože, koliko sam ih volela…”





Jedna nedorečena ljubav je učinila  udovicom,

jedna neuzvraćena ljubav je zaledila ,

pretvorila se u stijenu.

I šta će mila grlica!?

Nije imala izbora.

Usnila je.





Bože mili ,

koliko je samo   lijepa bila,

nenametljivo svoja i puna duše,

prozračna i mila u svojoj dobroti i ljubavi.

Kako je nju bilo lako voljeti.





Ali nismo imali sreću da se duže družino

Njena  tuga i tihi vrisak prekasno su doprli do nas.

Krivi smo .

Nismo je smjeli ostaviti samu,jer voljeli smo je.

U anđeoskoj nevinosti svojoj vrištala je protiv zla,

koje je zadesilo njenu zemlju Jugoslaviju.

Morala je bježati da bi spasila ljubav koju je osjećala.

A mi ratnici , djetinih srdaca , se umorili i nijemo vrištali za

pobijenim anđelima ,

svoga Sarajeva grada čednosti

i svoje Bosne zemlje Božije milosti.





Ponekad sjećanja navru,

ne dijeleći snove i javu.

A opet…





Godinama poslije

teško je uspomene  dozvati

jer bole  puste tratine naših susreta

obilaze požutjele  sjene  đardina

tišinom nestalog ptičijeg poja

prekriven maglom nježnog sjećanja

nijemi

presahnuli žubor  šedervana





cvijeće pognulo glavu

mjesec okrenuo lice

i plovi bez svog Anđela





zviježđe šuti

snove njene sakriva od zlih





moje srce djevojčicin bol

još uvijek ćuti

kleknem i molim:

Bože Jedini oprosti nam

toliko ljubavi u nama ima

a nikog da je primi





Ljudi joj nisu uzvratili ljubav.

Sebični , opterećeni sobom i svojim niskostima,  zajedništvom ,

nisu znali,nisu htjeli , nisu smjeli ili su se samo bojali ?

Ljude je strah  voljeti Anđele i primiti darove i ljubav koje im nude.





Zla vremena neljudi su bila preteška balast za njeno  krhko biće.

Zato prelijepi  Anđeli umiru tužni i sami.

Njihova krhka duša samo kvrcne i odleprša.





Eh , mila , ljepoto mila

Hvala ti što si nas milovala svojom ljubavlju i dobrotom.

i oprosti nam suze tuge naše i ljubav koja prekasno ka tebi odi.





Oh, Bože Milostivi Učitelju naš

koliko neutješno volimo Anđele … i ljude.

Komentariši