Sonja Savić 15. septembar 1961 – 23. septembar 2008.
Sonja Savić je bila veličanstvena glumica,
ali nije glumila kada je jecala:
“Ne stidim se suza.
One često naviru zato što je to taj,
verovatno, prelazni period,
kada se polako pretvaraš u tu stenu (…).
Znaš onog klinca što je došao u manastir
I vikao –
Oče, ja volim ljude! Ja volim ljude!
A ja sam zaista toliko volela ljude.
Bože, koliko sam ih volela…”
Jedna nedorečena ljubav je učinila udovicom,
jedna neuzvraćena ljubav je zaledila ,
pretvorila se u stijenu.
I šta će mila grlica!?
Nije imala izbora.
Usnila je.
Bože mili ,
koliko je samo lijepa bila,
nenametljivo svoja i puna duše,
prozračna i mila u svojoj dobroti i ljubavi.
Kako je nju bilo lako voljeti.
Ali nismo imali sreću da se duže družino
Njena tuga i tihi vrisak prekasno su doprli do nas.
Krivi smo .
Nismo je smjeli ostaviti samu,jer voljeli smo je.
U anđeoskoj nevinosti svojoj vrištala je protiv zla,
koje je zadesilo njenu zemlju Jugoslaviju.
Morala je bježati da bi spasila ljubav koju je osjećala.
A mi ratnici , djetinih srdaca , se umorili i nijemo vrištali za
pobijenim anđelima ,
svoga Sarajeva grada čednosti
i svoje Bosne zemlje Božije milosti.
Ponekad sjećanja navru,
ne dijeleći snove i javu.
A opet…
Godinama poslije
teško je uspomene dozvati
jer bole puste tratine naših susreta
obilaze požutjele sjene đardina
tišinom nestalog ptičijeg poja
prekriven maglom nježnog sjećanja
nijemi
presahnuli žubor šedervana
cvijeće pognulo glavu
mjesec okrenuo lice
i plovi bez svog Anđela
zviježđe šuti
snove njene sakriva od zlih
moje srce djevojčicin bol
još uvijek ćuti
kleknem i molim:
Bože Jedini oprosti nam
toliko ljubavi u nama ima
a nikog da je primi
Ljudi joj nisu uzvratili ljubav.
Sebični , opterećeni sobom i svojim niskostima, zajedništvom ,
nisu znali,nisu htjeli , nisu smjeli ili su se samo bojali ?
Ljude je strah voljeti Anđele i primiti darove i ljubav koje im nude.
Zla vremena neljudi su bila preteška balast za njeno krhko biće.
Zato prelijepi Anđeli umiru tužni i sami.
Njihova krhka duša samo kvrcne i odleprša.
Eh , mila , ljepoto mila
Hvala ti što si nas milovala svojom ljubavlju i dobrotom.
i oprosti nam suze tuge naše i ljubav koja prekasno ka tebi odi.
Oh, Bože Milostivi Učitelju naš
koliko neutješno volimo Anđele … i ljude.
