Lijep je, topao i sunčan zimski dan. Prolazi . Ponoć se bliži.
Nekako po običaju zvjezdano nebo u naše misli uvuče tragove prošlih
snjegova , koji nose sjećanja, kap po kap. I tada nismo raspoloženi da
budemo blesavi, nadobudni i pametni.
Dok srebreni mjesec ludi u srcima zaljubljenih, a žmirkave zvjezdice
svjetlucaju očima onih koji se ljube, mi smo tužni i sjetni. I ne
želimo da bilo kome pokvarimo dan.
Nošene tugom misli nam klize ka nekim vremenima koja se vratiti
neće.
Čuli ste izraz : samo jednom se živi.
Jedna pjesma je dodala poentu:
Sve je ostalo varka.
Čujete taj izraz u mladosti, čini vam se trivijalnim i dosadnim; i
pomišljate : baš i nije neka pamet.
Tada ne znate da jeste. Velika je to pamet.
Kako skontali tako ste i živjeli. Nepametno.
Mnogo , godinama , decenijama kasnije shvatite da se ipak samo jednom
živi. Tada već biva kasno . Život je prošao pored vas , a da vas
skoro nije ni okrznuo.
Sjetite se da ste jednom davno htjeli uzeti očevu limuzinu i kupiti
buket cvijeća.
Urediti se kao Mali Princ iz vlastite bajke.
Zastati pred njenim kapidžikom i strpljivo, ako treba satima čekati,
bojeći se da vam nježna rubinova ruža , umotana u staru , požutjelu novinsku hartiju ne uvene.
Ako treba i do kraja života buljiti u prozor u kojem blista bijela ,
cvjetićima šarenim, njenom rukom izvezena, lelujava stora . Zuriti i zuriti i
čekati da vam iznese mirisne žute dunje , koje nikad neće sazriti i
nikad neće biti sretnom ljubavlju bojene.
A vijedilo bi. Znali ste to. I tada i sada.
Ta neka , bila je najljepša, najmilija i najčestitija djevojčica i
žena , čiji je osmijeh zakačio vaše djetinje srce i dušu.
I danas vam srce zadrhti pri pomisli na tu snenu čednost i umilnu ljepotu. I zaboli vas.
Jer…
Samo jednom se ljubi.
Pa eto, nekako niste imali vremena da zastanete.
Nekako se niste obazirali na živi krvavi grumen u grudima.
Ili ste bili previše muško da vas mahala vidi sa ružama u rukama.
Ili vas je u nadobudnosti bio strah da dobijete nogu pred svjedocima.
Ili ste pomislili da je nisti dostojni.
Ili su vam je branili.
Mnogo je tih ili; a vi mladi i u mislima vam običnost života,
koji , eto , samo jednom se živi.
Htjeli ste krenuti stopama onih dugih, odraslih.
Godinama poslije , saznate da je njeno srce kucalo samo za vas i umrlo sa vama.
Da vas je voljela .
Čekala i čekala, čekajući venula i pisala pjesme i neposlana pisma
ljubavna , u kojim ste vi glavni sudionik. Da je samo jednom živjela za vas ,
i umrla tiho ,misleći na vas i ono što je trebalo biti. A nije.
Samo jednom se ljubi.
Niste to učinili.Niste uzeli limunzinu ili barem taksi. A ništa vam ne
bi falilo , da ste i pješke klapnuli ako treba i na kraj grada. Nije to na kraj’
svijeta.
Niste ništa učinili jer , neko vas je naučio da budete ponosni i muško.
Da budete dostojni svoga porijekla. Jer, ona je , ipak , samo sirotica
sa vrha mahale, čiji je kućerak godinama kopnio sa njom.
Na kraju svoga puta, još uvijek snijete da se zelena vrata njene
kučice u cvijeću otvaraju. Ona izlazi, sunce joj se ljubomorno zaplete u
kosu, pomiluje joj uzbibane grudi optočene svilom . Vama srce hoće da izleti.
Izlazite iz auta, prilazite joj , a njen osmijeh vas ogrne za čitav život.
I taj pogled , ta ljepota vas natjera da kleknete, primite je za
ručicu, poljubite je i šapnete:
-Oprosti mi mila,Volim te …
Ime sada nije bitno. Čitate ga dok stojite pred njenim meit tašom i
oplakujete vas dvoje i vaše nedoživljene snove.
Što bi poete rekle:
-Samo jednom se ljubi.
U prevodu:
-Ako pomislite da kupite cvijeće, obavezno ga kupite , odmah, ovog časa i
pohitite onoj kojom vaše srce kuca; da to cvijeće život ne bi spustio na vaš taš.
*
Lévon Minassian – Odjaroum (Come Home) / Song – lyrics – Prevod na Bosanski jezik
Lijepo.
Vrlo, vrlo lijepo✨
Hvala velika Mila damo
“Lako” je lijepo pisati o nečemu što se decenijama , opetovano prelama
u damarima , tražeči odgovore koji su već odavno ugasli.
Kalendari učine svoje .
Bol i “narazum ” se zalede , dobiju plemenitu patinu
i ponekad biva “lakše” jer se čini da je tako moralo biti ?
A opet, svjesnost da je nečinjenje ponekad pogubnije od činjenja nikako da izbriše tragove okova krivice zarobljene umom .
Da mila , priča je vrlo , vrlo lijepa , jer je istinita i čudesna koliko i njeni sretni protagonisti .
I čuvaj se Djevojčice , poricanje , ponos i led nikako nisu dobri …
Znam, ali nikad nisam dopustila da oni koji su srcu i duši bliski i važni ostanu u neznanju povodom toga. Jednom se to desilo u djetinjstvu i nisam to više dopuštala. Uvijek je puno hrabrosti trebalo, ali sam znala da to mogu podnijeti. Poslije toga ostalo bi na slobodu srca i volje onih koji su to saznali.
Znam da je priča istinita, osjećam to i da ne naglasite😊
Čuvajte se i njegujte u vašem lijepom, iskričavom i magličastom svijetu. I hvala što otvarate dveri da i putnik dobronamjernik uđe, osjeća i uči.
Eh Mila djevojčice,
u toj hrabrosti , u tom podnošenju i tom nedopuštanju se tka estetski i etički meritum osebujnih ličnosti . No , sve to nosi “opasnost ” distanciranja od vremena koje nam put krtistalnih suza naumitno klizi kroz dane čekanja koji neuki često identifikuju kao strpljenje.
Ljudi kao mjerilo postojanja datosti su ili nisu u našoj sahat kuli od pijeska , zavisno od kakvoće njihovog bitka i volje . A našim umom i iskustvenim spoznajama predupređujemo i stišavamo damarli situacije koje nam brkaju misli.
To nas vodi do slijedeće razine , postojanja voda dubokih , tihih ili uzbrkanih koje svojom neumitnošću grade , čudesne ali najčešće osamljene zamke / kučice u cvijeću .
Ukoliko se zadovoljimo mirisima cvijeća koje nas u našoj samoći hrane ljepotom postojanja , možda propustimo neki cvijet , neki dan , neki dašak malo drugačijeg tamajnom orošenog đardina , ali tek poređenja radi recimo , isto tako lijepog i mirisnog kao što je naš.
Svi mi imamo svoje priče i bajke. Neke krijemo , neke dijelimo, ali ako nam Usud dozvoli vrijeme za priču jednom ćemo ispričati sve ili mnoštvo.
“Jednom se to desilo u djetinjstvu i nisam to više dopuštala…”
Jednom će doći vrijeme da sjedneš i zamisliš se o tom “jednom” i podjeliš ga sa nekim drugim vrlim putnicima kroz vrijeme. Možda to ipak nije bilo samo jednom (?) .
Led je dobar za osvježenje , piće , ten , rane…
Međutim , persistiranjem u plemenitom i živom krvavom grumenu u grudima čini nam krv plavom , ali guši ljepotu duše koja obitava u neposrednoj blizini.
A tako malo treba da taj led postane nestvarna maglica koja prelijepim očima sja čudesnu nutrinu svakog anđela.
Sad bih kao “poeta” trebao zaključiti nešto pametno , kao napriliku :
Život je lijep MyLord.
Ali geni propovjednika u meni opominju:
” Bez ljubavi i milosti sve je taština i samo taština. ”
Mnogo sreće damo iz ” Dosier V.” i здравствуйте.