Blekijeve priče / Kako se postaje Dobri čo'jk

Dječak , pas i anđeo ( Dio prvi)

Misli se sve češće bave prošlošću. Hoće to s godinama! Insan uzme kantar pa mjeri dobra i loša djela . Bespomoćno gleda koja će tezulja pravagnuti i strahuje. Valja krenuti gora, a tamo nije baš jednostavno.

Ma, zapravo jeste.

Prvo ; više nemaš pravo izbora. Što je bilo bilo je! Drugo ; čeka te samo jedna od dvije nafake.Jal debela hladovina , jal zvizdanski pržun.

Neki se jopet zavaravaju čistilištem. Joj levata judi moji! Nikako da shvate da je dunjaluk , ne samo čistilište već i jedno ogromno biralište . Imaju dvije kuglice za koje čitav život igraš i u koje nade polažeš. Jedna je modrozelena i ona ima vrlo dobru i pohvalnu kotizaciju. Hladovina u kojoj vazda , ispod noge teku rijeke i ima se mnogo dobrog za havljati i pit. Ona druga , tuhafli boje je znak da je neko naj…grabusio ko žuti.. Ono zijan garant i … tako to.

U principu nisam imao velikih problema, osim kada sam ih imao. A imao sam ih samo kada sam ih imao , odnosno nisam bio dobar. A najčešće kad ljudi nisu razumjeli zašto sam toliko dobar.

Ko mi kriv? Čista logika.

Odrastanje – raj . Samo u dva navrata pakao. a ja ni kriv ni dužan. Ni za jedno, ni za drugo. Kažu sve je u parovima. Kod mene se uvijek na nejaka pleća prtilo više parova , jedan za drugim. Kao neka buduća pokretna traka u vremenima kada su drvene tačke sa perpetuum mobile hajvanom iza sebe , bile kiper, a japaner tek daleki san.

Prvi put me zlo opiči kada sam imao šest godina i par dekika. Kad zli ljudi , šintori ubiše moju prvu djetinju ljubav.

Imao sam šest godina i prelijepog crnog bucmastog psa . Zvao sam ga Medi. jer je bio meden i prelijep. a tepao mu Bleki jer je bio blentav , razigran i crn. Obadvojice bijasmo dobrice . Nikom nažao ne učinismo. Samo smo se igrali , skakutali i radost i ljubav širili.

I tako crni Dobri , kukala mu majka osta bez drugara. Majka mi nije ni kukala, ni primjetila da nas nema . Ni mene ni njega .Jedva da je znala za Blekija , jer je bila isuviše zauzeta dojenjem bebe , moje sestre , četvrtog djeteta u porodici , a njoj jako dva'set pet kuka. A nikog da joj pomogne. Pride tujinka.Tako su je čitav život do rahat smrti u osamdeset četvrtoj znali . Stariji se i dan danas sjećaju prelijepe tujinke.

Oni moj hajrila od oca nikad doma. Moralo se . U hadžija i vino piju nano age sarajlije žene nisu nikad radile. A hadžijskih čifluka više ni . Oteli ih jal tujini , jal fašisti , jal komunisti. a nešto se bome i proakšamlučilo. Bilo se teško upariti sa luften a dobro plaćenim poslom. jer age i hadžije nisu bile po šmeku opančara. Nešto šorvana sakrivenih iza učkura u dimijama ostalo . Moralo se kriti i kroz slamčicu u crnim danima jedan po jedan oprezno rastaljivat. Naime u socijalizmu je vladao pohvalan a jazuk princip: sve je njihovo , pardon naše.

A za mene nije znala jer u mahali je neki beteran princip. Ha vidiš da dijete ima psa i da se mere brinuti o njemu, nisi mu više potreban. Šutneš ga u svježu havu . Ono radi zdravlja . Sunce D kompleks ; i tako to .Odrasto je i mere sam sebi nafaku , valjda iz have , zboksat.Nek se snalazi.

No , treba se završiti priču o psu.

Pas , dječak i anđeo

Imao sam psa. Bio je meden , rundav i crn. Nisam ga zvao rundavim,tako sam mu tepao.Nisam ga zvao crni,tako sam ga mazio .Zvao sam ga Medi ,tako sam ga volio.

Pas i dječak , Medi i Crni. Crni i Dobri .Igra i radost, Jedno ljeto mnogo nestašluka, još više smijeha i radosti.Tri mjeseca sna.

Dječaku bješe šest godina , psu četiri mjeseci.Mislili su zajedno će rasti.Živjeti čitav život istim snom.

Ali…

Dječak i pas su bili mladi , nevini i naivni.Nisu znali da je sve u parovima.Snovi – java.Radost – tuga. Smijeh – bol. Život – smrt.Nisu čak znali ni šta je to dobro,jer su bili sušto dobro; a kamo li da postoji zlo kao susprotnost.

Dođoše ljudi neuki.Dođoše ljudi zli.Dođoše ljudi sa plićakom uma.Iznenada.Niotkud.

Žicu oko psa staviše.Žicu oko vrata Medenog saviše.Žicu oko života moje bebice zategnuše.

Zacvili štence.Zacvili dječak.Zacvili nebo.Crni oblak zakloni sunce da ne gleda ono što se ne može gledati a da se srce ne raspukne, a da se nebeske putanje ne poremete.

Nije se dao Medi .Nije ga dao Crni.Ugrizoše dvojicu od neljudi.Nejaka maksumčad kidišu na zvijeri.Zvijeri djete na zemlju bacaju.Jedan monstrum hvata rundavog za zadnje noge.Diže dječakovog medenog dugara uvis.Visoko, najviše

I Crni očajnički ,nemoćno osjeti zlo se sprema.Sa zemlje vrisnu:

-Joj Mama mamice…

Šućmuraste okice Medenog očajnički gledaju,cvile nevinost svoju

-Pomozi Maleni!

Ni oči nisam zatvorio,ni Bogu Jedinom se pomolio,ni pomoć bebici svojoj pružio.

U djeliću sekunde Medijevom glavom protrese ubica trotoar.Ciknu Medi krikom preplašene srne kojoj krvoločni vuci očnjacima utrobu , srce kidaju . Prosu se mozak po bjelini ivičnjaka, kao … kao utroba tek zaklanog janjeta. Crvenkasto bijela masa na sivom asvaltu se srcoliko širi i kao potočić usporeno klizi ka Dobrom.

Ni trepnuo nisam , a krvoloci ubaciše malo beživotno tjelešce u kola i krenuše u potragu za smjehom i radosnom cikom nekog novog para drugara.

Drhtulji duša djetinja obavijena zvejrinjim smjehom. U trenu obogaćena sa četiri novonaučena pojma: zlo,monstrumi, ubice i smrt .

A dijete još ne zna ni da plače. Ne beri brigu maleni! Zli ljudi će te naučiti.

I prođe vrijeme

O'čas

Samo šezdeset i nešto kuka

Sanjam iz noći u noć

Ljepot okice Medijeve

Kako Očajnički gledaju

Cvile nevinost svoju

Pomozi Maleni

Možda me zato zovu Dobri Bleki

I isti taj vakat , samo sat kasnije vidim plavetnog anđela koji mi sa ograde drvenog mosta maše. Osmjehom i ostavljenim bijelim svilenim šalom vezanim za ogradu , nagovještava da je Život prelijep.

Možda me zato zovu Hairlija. a usud kriv što mi i tako ime dadoše.

No , moj Bleki Medi nije bio te sreće. U pomen njemu , kroz vrijeme što brzinom svjetlosti smiraju vuče ,u džepu košulje na strani srca pamtim zapis:

Sarajevski Avlijaner (Canis Mahalis Vulgaris)

Canis Mahalis Vulgaris pozantiji kao Sarajevski Avlijaner je križanac mužjaka i ženke koji u sebi imaju gene nebrojeno mnogo najplemenitijih pasmina pasa, plus vuka i vrlo moguće (figurativno) konja.To se uveliko odrazilo na njegov plemeniti, miroljubivi karakter , ali i psihofizičke osobine.

Svaštojed koji se hrani biranom hranom bogate domaće kuhinje i dječijih među obroka . A kad ga puste da se o akšamu proluftira , uživa u naročitim jelima koje anđeoske ljepot žene spremaju..

Količinski jede kao svaki ratnik , najmanje vuk ili konj.Znači dnevno pojede kao dvije-tri prosječne pobjegulje na socijalnoj pomoći. Ali iz nekog razloga je solidno uhranjen i vrlo je ugodnog izgleda,za razliku grebatorskih tipova , hijena i lešinara, koji se uvijek ujedinjuju u žurkatu na akrepite.

Avlijanerovi nervi imaju nerve , a ovi svoje nerve sa nervnim produžecima, tako da je neustrašiv ratnik premazan svim mastima , ali tih , miran i povučen ko neki umjetnik ili barem slikar. Ako ga zli ljudi , šintori i ostala ljudska bagra ne ubiju ( a uglavnom ne uspiju) dok je štenac ,ne moš mu dlake odbiti. Briljantnog uma i konjskih bijelih bubrega vrlo je umiljat i skroman , jer zna da bahatost ,kokodakanje,vehto eksponiranje i isporazno bubanje u prsa ubijaju ljudskost. Preživi sve bune i bunice. O ratovima ni habera . Sviko da zlo razgrće i sahranjuje.

Preležavši sve boljke u djetinjstvu , uz dječiju i žensku ljubav postaje vjeran i nezamjenjiv pratilac i čuvar ablije i doma ,časti , žena i djece. Voli žene i djecu , no nema nikakvo povjerenje u većinu muškog roda , jer mu iskustvo govori da mu žele zlo: granatama, petardama, šupljim topovskim udarima, kamenjem i halabukom. Sve sami monstrumi,silovatelji . bombaši , prepisivači i ublehe.

Ispod Starog mosta, Vrela Bosne, Bembaši ili Darivi, Canis Mahalis Vulgaris sa sličnim Mahalis jaranus Agus Sarajlikus pijucka meku šljivu maksuziju, poneki lozu, kurvoazije il’ klipaču, uz mezetluke koje obično Emina , Koštana il’ Fazila sprema. (A bome ni Sofki ni Jeli Leli Jeleni mane nema.)

Ničega, osim Boga Milostivog , se ne boji i uvijek ležerno i ponosno ide sredinom džade, da ga što'ne satare, jer nigdje mu se ne žuri. Rahatluka nigdje kraju nema.

Skoro zaboravih!

Vabe ga i Avlijaner Prevrtač. Žene dakako. Voli prevrtati i maziti . Čudo jedno. A bome i milina.

Komentariši