Blekijeve priče : Milo moje , večeras sviraju poslijednji put – Drugi valcer za nas

Bila je prelijepa. I danas je. Bože mili kako je imala duge ruke i nježne prste Uh , kako je virtuozno prebirala strune ; gitare i moje mladosti. Oh, kao svaka princeza svirala je i klavir. Izvrsno.Ali klavir joj nisu dali iznositi iz dvora. Pogotovo ne da ga nosi ,tamo negdje , neznano gdje .

Čuj molim te klavir i mahala?

A ona je znala i u mahali upoznala:

-U mahali sve muzika je. I snovi i ljubav . I Bog i milost. I nada. Vjerovanje u dobrotu ljudsku.

-Šta će ti više, frajerko mila – rekoše joj!

Sa Dostojevskim sam se prvi put susreo u šestoj godini, pa onda u osmoj , opet u desetoj, nakon toga…hejbet puta. Bili su to kratki susreti koji se urežu u pamćnje i nose se do kraja života.

U mojoj šesnaestoj godini, ona je imala koju dekiku više , rekla mi je – čitaj Dostojevskog i možda naučiš nešto. Neka joj je sa oprostom – sretna tujinska zemlja.A bila je – tako lijepa.

I čtao sam ga. I čitao. I ponovo čitao . Godinama. Od rođenja nisam bio od velike priče.Zbog ljudi. Riječi ih povrijede i burno reaguju.

Kada sam shvatio da nemam više šta naučiti, nakon par godina rekoh joj:

-Malena , ja ovog čovjeka ja znam.

-To je dobro. Čitaj sada Stendala.

Za njega mi nije trebalo mnogo vremena.Rekoh joj da i njega znam.

-Poslije Dostojevskog i Stendala sve je lakše.Idi sad i druži se sa Poom.

I družio sam se. Njega sam osjetio i zavolio njegova onostrana putovanja i poetiku iz njih rođenu…

Tada mi reče da sam zreo za nesretnu poetesu Cvjetajevu i mahalaša Jesnjina.

Na kraju , kada je znala da odlazi , reče mi tužnim glasom , očima punim očaja i suza , nježno mi milujući lice , tamo gdje će se godinama poslije javiti bore:

-Idi sad Preveru i Maku. Znam, neće te zbuniti,I njih ćeš znati. Jedan je tako jednostavan i pitak . I drugi je , ali na svoj način.

I poslije dugog razmišljanja dodala:

-Oprosti mi mili moj. Niko, na ovom dunjaluku nema pravo govoriti drugom šta da se radi . Morala sam te uputiti na njih. Oni će ti pomoći da nađeš druge slične njima. Njihova sjećanja su zarobljena i nepovratno izgubljena u prošlosti. Ti ćeš ,uz Božiju pomoć oplemeniti svoja sjećanja i nećeš zalutati. Srešćeš svoje jedine ljubavi i mnogostrukog sebe. One će se replicirati i odlaziti,a ti ćeš se unificirati i opstati.Takav ti usud , Dobri moj.

To veče nismo pričali , ni spavali . Opraštali smo se, a ja , budući jetim i merhum nisam to znao.Noć je bila blaga , umilna , obasjana punim mjesecem i nježnošću. Njena gitara boje zrele višnje je plesala i jecala poslijednja tanga za nas. I ostala da počiva u mome domu, svih potonjih godina. Mislio sam – dozvaće je da se vrati.

Nije! Sada je ta gitara svjedok… duga priča i druga bajka.A bila je tako lijepa.

Pet decenija tišine . Pedeset godina nesusretanja. Nebrojeno nesanica i utjeha. Živ čovjek se navikne na sve . Dijete malo teže .

Godinama sam tragao za njom.Slijedio stope njene.Cigani čergari mi bili družba.Vodili me iza Željezne zavjese,do Podmoskovlja , Nevskog prospekta i vječne Volge , da u njenim sjetnim talasima , sa milostivom Asjom šumim i bolim njene i naše izgubljene tragove. Bježala mi je.Kao da su je tihi i tužni zvuci ćemaneta La kampanele i velikog ciganskog doboša upozoravali da je stižem.A ona je sveznanjem znala da nam vrijeme nije. I nikad neće biti.

U muzici duše koja ljubav i bol prizivaju Janis Joplin i Djevojčice cvijeća pute mi vodile Peni lejnom, Hajd parkom, Oksford stritom i Sohoom . Buka i užurbanost , blijedilo i nesuvislost ,strane mom merhametu , su zamaglila moja čula i nisam je osjećao. Svatio sam da se London ugasio na praznini koja je nastala nestankom njenih stopa.

Nisam je normalno našao na Majorci. Kasno spoznah zaboravljeno; previše je tu sunca i buke.Više smo voljeli sjenu ,tišinu, hlad i noć. Najbliži sam joj bio u čudesnoj Alhambri, dok sam ruku pod ruku sa Alba Majom od Granade učio tumačenje oblaka, poklanjajući joj krhke ljubičice. Pri dnu jednog zida primjetih svježi otisak cipelica sa visokom štiklom. Andalužanka se naslonila na zid i prislonila svoje cipelicu na trag druge ciganke. Vidjelo se , nalik su njenim stopama.

Djelilo nas pogled iza aleje arabesknih , čipkanih stubova. Zakasnio tačno jednu dekika. Nisam potrčao za njom. Znanje predaka.Ako potrčiš, naročito u Alhambri , obavezno se izgubiš.Tada sam prvi put pomislio da je to znak da je nikad neću stići.A i grehota je ostaviti mladost u cvatu , da usred crvenila samuje i razmišlja o bijegu još jednog nerazumnika.

Nisam odustao. Nastavio sam. Vidio sam da je moja čergarska družba umorna.Ne i družice. Dvije Žane i jedna Nadin. One su mi pjevale i igrale, nevidljive rane vidale. Pjesmom bol pariškim noćima po trgovima Sen Mišel, Sen Denis i Pigal iz mog srca raznosile. Najprisutniji sam joj bio, odnosno najnježnije osjećao mirise njene kose u sjaju Monmartra i nevinosti bazilike Sakre ker, tišini Versaja i mistici Bulonjske šume .

U Parizu , najgore me pritiskala samoća pred svitanje. Umoran od lutanja , ostavljam pratilje, koje moraju na počinak poći. Naslonim se na ogradu mosta Aleksanrda III, ili zasjednem na klupu između Pont Marie i Pont Luis Filip. Pont Neuf me je zamarao svojom ružnoćom i starošću, znao sam da je tamo neću naći.

Mjesec se nadvio nad Senom. Imam osjećaj da ga mogu dotaći ,ali ne pokušavam. Bojim se da dodirom mogu izgubiti milost prelijepih sjećanja, koja se gube sa svitanjem ploveći mreškastim talasima Sene.

A mile vještice nema , pa nema.Tada korak po korak do Nationa ili nazad na Monmartr gdje me tople postelje raskošnih čednosti čekaju.

Bistroi već rade . U 30 Rue Vieille du Temple u bistrou Mala potkova naručujem doručak za ponijeti. Čekajući pijem kafu ,žmarim Gitanes , mrvim gužer vrapčićima koji slave novi dan i slušam „Non, je ne regrette rien” ( Ne , ni za čim ne žalim ja). Dok odlazim Edit mi maše , pokazuje na nebo i poručuje :

-Au revoir mon ami .La vie en rose.

Bio je to znak za kojim sam tragao. Ona se vratiti neće. Nisam odahnuo , neznanja ću prtiti ćitav život, ali moje traganje se završilo. Ja sam svoje učinio.

U lutanjima mojim , često mi je i Holandija padala na pamet.ali ništa me nije vuklo u tu nedođiju. Mnogo je vlage i soli u sumornom vazduhu , a ni cigana čergara tamo nema.Sa drugim velikim ratom sve su ih nestali. A gdje njih nema , tamo ni moje pamcenje, ni srce moje ne dopire.

S kraja avgusta na početak septembra ‘dvasettreće , po tam tam depeši , ostavštini Ibre Piljka namjerom je sretoh u Roterdamu. Napokon je došlo vrijeme da nam se stope sjedine , da se izgrlimo i da sebi oprostimo. Za vremena prošla i sadašnja . Buduća? Tko da zna.

Sedam dana je njena druga gitara, boje trule višnje, bila naša druga. Nenadano poslije decenije čamotinje, oživjela je u rukama meštrice, radosna i razigrana svirala je bolero, mjesečevu sonatu, cry baby cry ,mojoj jedinoj,jesen sedamdeset i neke ,sinoć mi je ruža procvjetala …

Da, sjetila se i Sinoć joj je ruža opet procvjetala, sina Dimitrija i Mite bekrije , poveznica našeg usuda. Otvorila dušu i neutješno isplakala naših crno dijamantnih pedeset sedam godina(*).

…i normalno , sedmu veče , u pauzama oprosta i opraštanja, plesali smo Drugi i poslednji valcer za nas.

Znali smo da se vjerovatno više nećemo sresti.A nismo bili tužni, jer:

-Bila jednom ljubav jedna , djetinja i vječna; svjedočanstvo bola.

Oni zluradi bi rekli ; eto ti na ,ne vrijedi ono tvoje mahalsko:

-Dvoje se nađu pa se poslije ne nađu.

Kao i obično griješe , jer su neuki i prepisivači , pa ne razumiju – Život.

Kad se dvoje u srcu nađu , oni žive u njemu čitav život, i malo više , koji vakat pride toga.

A ovo dvoje je život naučio :

Princeza (holandska mis ljepote i časno dijete ) i Canis Mahalis Vulgaris ( dobra lutalica i časno dijete ) se daškom anđela dodirnu ,podjele i prime ljubav i milost svoju , darove što čitav život treba prtiti,ali ne ostaju zajedno. Bilo bi mnogo suza , tužnih i povrijeđenih.I mnogo rastanaka.

Ona ne može izaći iz svojih dvora. Ne daju joj. On je mahalaš , avlijaner i nije navikao da mu , tamo neki, neuki slugani odjeću kroje.

A u tišini bola zvuk gitare , plamen kamina i miris besanih noći u ljubavi , u milosti , u srcu , u sjećanju ne prestaju da plešu tango.Ili možda valcer.

Tko da zna? Sve se prelijepi život zove.

***

(*)Otvorila dušu i neutješno isplakala naših crno dijamantnih pedeset sedam godina(*).

Ovaj epilog priče je vrlo frižak i zelen, a slike se nisu još osušile za seharu uspomena. Čim sazrije i dobije patinu starog dobrog vina , ukrasićemo je zlatnim slovima, dijamantnog sjaja..

Komentariši