Blekijeve priče – Kako se postaje Dobri Čo'jk

Moj zavjet , dan za danom

Svako ljudsko biće je jedinka za sebe. Posebno i neponovljivo. U toj svjesnosti nikad se nisam pokušavao indentifikovati sa drugima , niti želio pripadati mnoštvu drugih.

U svojoj individualnosti , uz Božiju pomoć , izgradih vlastiti univerzum po mjeri koja je kompatibilna mojim psihofizičkim kvalitetima i samobitnosti.

Osnov svih svjetova ,pa tako i moga su svjetlost i ljubav….i zahvalnost.

Bože Milostivi molim Te, uputi me da ti se svakog dana zahvaljujem na blagodatima kojima si me darovao.“

*





Meki ralasi jutra nadolaze,nježno dodirujući obale svijesti ,otvarajući sedefaste ivice sna . Znak da po ko zna koji put treba ustati ostavljajući za sobom dveri noćnih putovanja kroz ljubav .Koloplet mirisnih snova koji nestaju u bespuću šarenih iskrica svjetlosti, koje s ljubavlju probijaju proreze jave,poput hiljada blještavih maglica najavljujući ponovno rađanje života.

Da , odavno shvatih da je svaki novi dan poklon svjetlosti za početak novog života. I svaki taj dan treba živjeti kao da je on – život jedini.

Prošlost je nesigurna , maglovita , obavijena iluzijama subjektiviteta onoga što se desilo , i onoga što se (nije) moglo desiti.

Sutra je neizvjesna i pomalo zlokobna svjetlica koja zavodi i bludi u nadrealno i ima mogućnost da nas pomete i odnese u pravcu koji nije ono što sanjamo.

Budeći se,shvatam imam oči da vidim, jer plavet neba se oslikava u mislima koje se tek rasanjuju. Dobro je , još uvijek sam tu. Poznat mi je krajolik.

Hvala Ti na milosti Gospode moj.

Odgrćem pokrivač . Oh , imam dvije ruke , pokretljive koje osjećaju meke dodire tkanine . Eh , daće Bog , možda i danas pomilujem sedefastu bjelinu ustrptale ženske puti.

Ustajem , spuštam noge pored ležaja , Oh i one su tu . Čvrste su i jake da me vode putevima kojim ljubavi moje hode.

Pogledam okolo. Slike dosanjanih dana i arci papira ispisani ljubavlju su rasuti po zidovima i tlu.

Znaci koji zbore: “Eh , i sinoć se voljelo.”

Otvaram prozor i čujem kako tišina novog dana ulazi u moje uši. Zahvlajujući se Nebu , još uvijek čujem.

Sagnem se da uzmem ogrtač nešto me , na potezu bijelih i tamno smeđih bubrega žignu.Dakle i to je tu i čini se u redu.Preskočim zahvaljivanje.Bilo bi patetično i nesuvislo.

Sjednem da se odmorim. Tek sam ustao. Nigdje mi se ne Žuri. Dan je dug.Noći još duže.Imam vakta za spoljni svijet i njegov srklet.

Sjedim , nešto nježno se razliva grudima , koje rastu i postaju neizmjerne. . Prave mjesto uspomenama..

Sjećam se mladosti , ko da je juče bilo . Pisah:

“Sanjah te sinoć mila moja

Zvala si me u svoje đardine

baštovanko  njina

mirisi tvoga tijela su mi šaputali

uđi u baštu mili moj

miriši i beri  voće moje.





Odgovorih ti





Tvoje bašte su moji snovi

Koje sanjam u snovima mojim

Vidim kako cvatu

Ne mogu da dišem

Želim plodove tvoje bašte

mila moja

ali

Ne ide to tako





Ništa ne brini

Doći će vrijeme

Bašta tvojih.





Došlo je s ljubavlju,

pa onda više nije došlo

I tako čitav život . Dan za danom . Život za životom. Bilo se i nije se bilo.

Ali ljubav je uvijek tu. Sveprisutna .U svakom danu , u svakom dodiru ,u svakom snenom biću koje je polagalo snove na mom jastuku.

I svaki dan radosti pun, je odletio  putem nenadanog rastanka, baš kao svaki život.

Sa tugom i nježnošću , bolom i nadom da srešćemo se opet.

Još uvijek sviješću umotanom u snove prelijepog života , stojim pred ogledalom i kvasim lice hladnom vodom , ispirajući tragove noćnih suza radosnica.

Par kapi mi kliznu na usne.Zagrabih vodu dlanom i prines je usnama. Joj Bože mili koliko je slatka i pitka ova blagodet Tvoja, baš kao i svaki dodir Tvoj.

Oprostite mi ljube moje, ako se nismo ponovo sreli.

Bejah častan i dobar i još uvijek sanjam raskošne bašte čuvarica srca moga.

Ah , da i danas je srce sa mnom. Čisto i bolno. Nježno i puno ljubavi.

A duša?

O njoj je znanje kod Milostivog.

I svakog dana se molim za nju.

Hvala Gospodaru svijetova

Edith Piaf – Non, Je ne regrette rien / Lyrics – Song – Prevod na Bosanski jezik

Komentariši