Kada rođendanska vreva umine, veseli gosti se povuku svojim kućama, voljeni ugodno zavaljen na ležaju, drijema i zadovoljno se smješka. Njegova žena je po ko zna koji put pokazala da je vrsna domačica i slavljenica. Svi su zadovoljni i on je sretan što pored sebe ima sjajnu ženu.
A ona?
Ona je tek Senorita Bandida!
Sjedi kraj odškrinutog prozora , svjetla su pogašena, pušta miris novog jutra u sobu koja je do maloprije zračila smijehom i radošću veselih uzvanika. Slavio se njen rođendan. Zar je bitno koji? Bitno je radovati ljude. A to najbolje umije raditi.
A ona? Malo ko se sjeti da je upita kako je ? Navikli su da se ona brine o svemu i svima.
Malo je umorna , ali sretna . Kao i obično sve je bilo savršeno. No, umor u njoj priziva sjećanja. Sjećanja sjetu. Sjetu boje uspomene i tragovi tuge.
Šta će? Ona tu ništa ne može! Život je to. Prelijep i …nedokučiv.
Kad god pogleda u nebo vidi svoju zvijezdu koja joj uvijek nešto šapuće. Nekad je razumije , nekad ne. Ali uvijek joj je bliska i samo njena. I nikad je nije iznevjerila. A bome ni ona nju.
Sada joj treptaji njene zvijezdice govore priču o njoj , zapisanu riječima i damarima nekog drugog. Nekoga ko ponekad uspije zaviriti u djetinje duše i otkriti njihove ljepote, nadajući se da je na pravom putu.
Banditica se smješka .
Tko zna, mere bit da potrefi…
**

Pjesma o makovima / Senorita bandida – objavljeno 24. Jula 2024. na blogger .ba
*
Tužni su makovi ovoga jutra.
Sjećaju na priču prije mnogo ljeta.
Bio je život kao jedan san.
Bio je život, kao jedan san, bio je -život, uspravan nedosanjan.
Iz krunastih čahura, krojila se sudbina, davala i još više uzela.
Platno i konac nisu bili u našim rukama,
nigdje više crvenila naših iscvalih makova.
*
*
Zapisah , ali ne osta na stranucama:
Prelijepa, dojmljiva i vrlo životna pjesma. Dugo , dugo već u bloggerskom sivilu ne pročitah ovako jak, autentičan i dirljiv poetski zapis.
U par stihova , bez imalo suvišnih riječi nižu se nagovještaji i slike jedne uludo bačene mladosti, jednog nerazumno prekinutog života, jedne snovite ljubavi , koja nedorečena visi u bolnoj praznini.
Iako su tuga i nedostajanje započetih snova zatomljeni u kriku neiskazane boli, pjesnikinja ne pada u zamku patetike i ne postavlja pitanja. Svjesna je uzaludnosti neizgovorenog “zašto”. Ona nema izbora i zagovara umilnu konačnost – tako je moralo biti.
Reći će : platno i konci nisu u našim rukama.Ali svjesna je da je izbor ipak u našim damarima i venama.
Poznavajući suptilnost i simbolizam poetesine duše , ni jednog momenta se nisamo zapitali odakle makovi ,u narodu prepoznati imenom “boli glava”, kao poveznica krhkosti života , ljubavi, sna i smrti.
Crveni , sjajni makovi opojnog mirisa zbog svojih tajni i blještavila , ljepote i zavodljivosti koja plijeni, nose lijek ali i zamku .Umorni ratnik se lako zagubi. Kad je rat počeo bio je dijete. Kada je završio nije imao ništa osim izgubljene mladosti , krvi , bombi i smrti. A niko ruku da pruži umornom ratniku.
Ah da, sasvim izvjesno poetesa svoju vječnu tugu i ljubav nepovratno identifikuje sa prelijepim, rumenim cvijetovima , jer je bulka i simbol mrtvih vojnika.
Njen umorni i dezorjentisani ratnik ,ispod humka pokrivenog tisućama opojnih makova,sada spava i sanja o nekom drugom , boljem svijetu .
Mili glupko, mnije poetesa, imao je sve i ovdje.Ali bolio ga je život i miris smrti, iako je bilo i ljubavi i sna. I nade , koja eto – ode u nepovrat zarobljena mirisima nestalih, iscvalih makova , zaključuje Senorita..
Gospođica je časna žena , svjesna da je višak detalja balast životu koji neumitno teče dalje.Zato je u izboru jednostavnih riječi decentna, suptilna i iskričavo jasna.
No, njena časnost mora reći da uvijek postoji život prije života.Žal za nedorečenim snima i izgubljenim cvijetnim poljima . I prelijepi život poslije makova. I ljubav i dobrota između svakog daha. Znaci – da u njoj persistiraju bivstvovanja i emocije koje se ne zaboravljaju i koje su je, dijelom , oblikovale u ono što jeste.
A zapravo sve je počelo kada je djevojčica počela odrastati i sanjati da lebdi zlaćanim bosanskim poljima. Iznad šuma i dolova , ka visinama . Leti i pjeva . O ljubavi. O slobodi. O dobroti. O milosti. I Božijoj ljubavi.
U njenoj zemlji izbio je rat. Prokleti , monstruozni , genocidni rat . Neljudi su htjeli da izbrišu njenu prelijepu domovinu i unište njen narod. Njen otac je spašavao tri kćerke i odveo ih na put bez povratka , u daleku i stranu Njemčku.
Tada djevojčica ne zna da se nikada više neće vratiti na svoje mirisne šume i livade. Četiri godine je osluškivala ratne strahote i nadala se … jednog dana.
Njene komšije, rođaci , prijatelji , poznanici tek par godina stariji od nje , skoro djeca kao i ona uzeše puške i odbraniše joj zemlju. Odbraniše zemlju , mnogi izgubiše život , a mnogi sebe . Svi sa bolom. Lako je iz djeteta roditi ratnika – heroja. Teško je skrpiti izgubljenu mladost i nastaviti živjeti normalno . Kao da se potezom kista može prebrisati sva krv, sve smrti, sva razaranja, sva pustošnje urezana u bolnu djetinju dušu.
I njoj su oteli mladost. Mladost je dala stranoj zemlji učeći novi jezik, nove običaje , upoznavajući nove a strane ljude… Bremenit je to posao za djevojku koja sanja svoju Bosnu i povratak kući. U toj ljubavi za Bosnom u ogromnoj djevojačkoj duši Bog Milostivi je utkao neizmjerno mnogo dobrote i ljubavi. I tu se javlja ljubav za muzikom , da ispuni čežnje i samoće njenog čestitog djetinjeg srca. I miluje njenu poetiku za koju ona ima sve manje vremena.
Naša djevojčica se godinama po završenom ratu , jednog ljeta vraća u svoju Bosnu , u potrazi za mirisima izgubljenih godina. Susreće par godina starijeg komšiju, jednog od mlađanih heroja rata.
I šta će dijete? Ima li izbora? Zaljubljuje se ! I udaje se. Najbolje rješenje je – idu oni graditi život u Njemačkoj , jer Bosna je porušena, nema perspektive. jednog dana , kad bude bolje vratiće se – zajedno…
Nisu se vratili. Nisu ni opstali. Ratnik otrgnut od svoje zemlje i izvora svoje boli se pogubio u stranom svijetu. Otuđio se od svega i svih. Zaostaje i živi u nekom svom svijetu iluzija. Remarkov sindrom. U tom svijetu nema mjesta za nju i njihovu djevojčicu.
Banditica odjednom ima veliki problem. U braku je stekla veliko bogatstvo. Divnu djevojčicu.Sada je samohrana majka. Ima obrazovanje za činovničko mjesto u općinskoj službi , sumnjivo sekretarsko mjesto u nekoj privatnoj firmi ili rad u nekoj robnoj kući. Nedostatno za dostojan život!
No, djevojka postaje hrabra žena koja nikad ne gubi nadu.
Spoznaje – posao vozačice kamiona i autobusa je isplativ posao. Dovoljno je tu penezi za nju i djevojčicu. Doškolovala se , završila šta je trebala i evo je – vozačica je gradskog prevoza. Dvadeset godina i kusur. Milioni putnika. Privlačio je i mnogo bolje plaćeni posao vozačice trans-špediterskih kamiona. Ali tada ne bi bila sa svojom kćerkicom , smislom života.
Stisne zube majka. Radi i odgaja dijete. Sama. Bez pomoći , bilo kakve i bilo čije. Jedino o nekom koncertu, kad da oduška samoći , roditelji joj na par sati , pola dana pripaze dijete. Mnoge je noći , bez treptaja i sa strahom provela uz bolesno dijete. Mnoge je besane noći prigušivala jecaje tijela koje diše i treperi. Ali dijete je najpreče. Jastuk u usta, ploču u gramafon , nekako se zaspi, a ujutro opet na posao. I tako godinama. Deceniju i malo više.
I onda joj u život uđe dobar čovjek. Ovaj put joj se posrećilo .Ona je uvijek tako dijelila ljude: na dobre i na loše. Nema ti kod Banditice prebrojavanja krvnih zrnaca. U pravih ljudi svaka kap se isto boji i boli. I u svojoj neizmjernoj dobroti bezrezervno se davala . Al i uzimala, a bome i krala. Časno i pošteno.
I još nešto!?
Nije to bio bilo kakav čovjek. Čak ni princ na bijelom konju. Bio je to bajker , na svijetlom metalno nebeskom plavom Harley Davidsonu 1956 sa visokom guvernalom. Pokazalo se , bio je to bajker sa plemenitim jagnjećim srcem. Bajker i rokerke. Plemenita kombinacija!?
“September samo što nije.
Zatvorila sam oči, slušam valove.
Sjetila sam se tebe kako sjediš u plićaku mora, gledaš u daljinu, a kosa polu mokra je pala do ramena.Okrenut si leđima meni, stavio si ruke preko koljena.Sjećam se divlje smokve, tirkiznog peškira i tvojih plavih očiju iz kojih je izbijao sjaj, pa su tvoje oči bile morske.Jadranske.
Nisu svugdje valovi isti. Ni dani. Ni zalasci Sunca. Ali brodići koji plove su svuda isti. Oni koji čekaju Septembar. “
Lake, nježne riječi , jednostavan izraz izvire iz srca , tkajući sjetna sjećanja na onoga koga više nema, a zauvijek živi . I ovog novog , koji ostaje
Da , ništa nije isto osim brodice koja vodi kroz život , noseći uspomene od tamo nekih hridina , ljepote i boli nepovratno odlutalih vremena, do ljepote današnjih dana.
Utjeha je (?) – voljena bića nikad ne umiru. uvijek sijaju onim sjajem kojim su nas radovala. I raduju.
A Senorita Bandida nikad ne odustaje. Od ljubavi, dobrote i časnosti. Jer da bi se opstalo u surovom svijetu moraš biti prventvenoj jako,dosljedno, pošteno i časno biće.
I voli da putuje. Širom svijeta. Mnogo je toga obišla. Četiri kontinenta. Malo je zakazala što se tiče američke južne hemisfere, Oceanije i Dalekog istoka. No mlada je ! Stići će ona do Anda i Maku Pikču zemlje kondora da prospe svoj umilni glas. Plesaće na krnevalu u Riju i sa Aboriđanima , svojom družinom po čistoći srca, Uživaće u svitanjima zemlje izlazećeg sunca i verati se po Kineskom zidu. Tako joj zapisano.
Ove 2024.godine postaje vlasnica velikog stana i još većeg vrta. Kutak njenih snova. Napokon njena enormna diskografska riznica se ne treba plašiti seljakanja. Preko 5.000 vinilskih nosača rok muzike i poneke lakše note. I sestre moje drage – preko 1.700 velikih ploča klasične muzike. Vjerujemo da je u toj zbirci sabrano sve najbolje i najpoznatije od ozbiljne sver svjetske muzike nastale kroz milenijume. Izvinjavamo se ako smo umanjili broj njenih vinilskih ljepotica. Koje li je to blago? Fonetsko i materijalno.
Skromnost je jedno od imena Senorite Bandide. Nikada ne čujete riječi hvale o bilo čemu njenom. Ili kuknjave o danima što život nose .To je dio nje, i šta ima tu da se priča. Tako je , kako je! Njeno je da raduje ljude.
A neizmjerno je bogata naša mlada dama. jer srce joj je biserno čisto i bogato ljubavlju , ljudskošću i dobrotom.
I leti mila , samo leti u susret snovima i zlaćanim poljima. Leti , sanjaj i pjevaj. Znaš da nikad ništa nije nedostižno. I da naš svijet ima mnogo više dimenzija nego ih obični posmatrač može zamisliti.
I živi i ne mijenjaj se.
I da ne zaboravimo!
A njena grlica , njena mezimica Azra?
Kao svaki tić . Kada dođe vrijeme odleprša i svije svoje gnijezdo.
Ovo je jedan jako lijep zapis o Senoriti Bandidi.Mnogo ti hvala Hajrobleki, bit će kopiran i dobit će jedno posebno mjesto u mom dnevniku.Prijatno sam iznenađena❤️
Mila Damo
Nisam previše kriv za napisano.
Ja sam samo pokupio djeliće crtice koje Senoritu Bandidu prate tokom bivstvovanja na bloggeru. Uobličio im hronološki i misaoni tok , i usmjerio u jednu pitku rijeku prijemčivu ukusu slučajnog čitaoca.
Ujedno zapis je oda svim Evinim kćerkama i zahvalnost ua sve ono što jesu:
Iskon, ljubav, ljepota, dobrota, milost , nježnost, snaga, hrabrost … život.
Sretno Senorita