Nije ti Sofka , niti Koštana , a ni prelijepa Jela Jelena suđena, već najljepša Jovana mori Jovo Jovanka .
Tako mi gatala jedna Ciganka , krtasotica kakvu više nikad ne vidjeh . Normalno vremena se mjenjaju , pa se umjesto na travi gatalo u ubrzanim vozovima.
Sjećam se dobro , bijaše jednog maja , olimpijske 1984. godine u predvečernjim satima. Voz je ulazio u Rumu . Sunce je bilo nisko polegnuto, zarobilo nepreglednu ravnicu , krvavo i zloslutno . Čitav krajolik je gorio vatrenim plamenovima , kao da se sprema Sudnji dan.
Ciganka mi gatala , u oči me gledala i plakala . U dlan mi nije gledala, Nije dolazila do riječi od suza koje nije štedjela ,koje su niz lice slazile, u vezenu haljinu a bjelokosne grudi ih upijale . Grlila me i molila – uzmi mene momče ubavo , biću ti bolja od svih onih koje će ti nestajanjem srce čerečiti .
Tuga u oku , bol u uzdrhtalim grudima , očaj u stisnutoj pesti … prekri milovanje nježnim usnama boje višnje , čudesni šestororučni zagrljaji i zlokobni zvuk lokomotive.
I uzeo sam je , kako pjesma pjeva “ali kratko vrijeme” , jer usud koji me pratio čitav život , ponavljao se kao refren :
– …dvoje se nađu pa se poslije ne nađu , a prelijepi život gre dalje i još dalje, i sve brže i ….
Jovano mori Jovanke cvijete moj , krhki , prelijepi , Jube moja što kratko , djetinjom ljepotom, nježila si tišinu moga čardaka bojama i ljubavlju tkanog .
Tišinu milostivu čednošću zalivenu , tad remetiše povremni krikovi stakla što se niz drvene basamke tumba i krši , na putu do počinka , što dijele san i javu.
Devedeset i dva dana srcem se smješi i leprša , i tada veselo , dječije zacvrkuta – odoh ti ja!
I ne vrnu se , jadna li joj majka . Ode iz doma svog da tujinske jasle sprema.
Vrne se ponekad , kada nepogrešivo zna da je trebam u milosti njene djetinje dobrote.
Nisam je zaustavljao . niti je ikad molio da se vrati . Znala je , od prvog dana je znala , čardak , galerija ni na nebu ni na zemlji , je njen jedini dom , jer njemu je poklonila srce i ruke svoje. I djetinju nježnost svoju.
Eh , Jovano Jovanke jube ubava – gdje si sad?
Da li još uvijek iste snove sanjaš?
I još je znala sedamdeset i dva dana , godine mnoge pride , tugujem za njenom mladošću , za njenim rukama , za umilnim pogledom djetinje nevinosti. Ne rodiše se njene ručice za podove tujinske ; ne bjehu njena koljena za podove drvene, ne bješe njeno tek procvalo pupoljak tijelo za bjeljenje haljina tujinskih. Nije njeno srce djetinje za ćemer jasle komšijske , već za ljubav nježnu , iskrenu .
Nisam joj trebao reći , znala je , da je nujno bilo – livade pelina bi usnama brao , u lijek pretvarao , samo da me njene ruke miluju . Da se moralo na tutun polja bih odio , sa mladim tutun beračicama bih pluća crnio , samo glavu umornu na skute da joj prislonim.
Nisam joj smio reći koliko je voljena . Trošan poeta i slikar , ne baš na dobrom glasu , bejah ja . Mnogo sam volio , cjelivao i lutao. Ona dijete u cvatu , nektarom i mirom nebeskim orošena . Znala je , iza sedam gora i sedam mora Feniks ptičije mlijeko bih joj donio , samo da me njene oči , boje nevinosti i nade miluju.
Bijahu njene ruke za razboj da tkaju anterije i košulje mladenkine , da vezu postelje i čaršafe mirazne i da poje ašik pjesme svatovske. I razboj bih joj kupio i snove ispunio. Bijaše njeno srce tanano za ljubav iskrenu i piće selsebil izvora mladosti .
Prođoše sedamdeset i dva dana, a rana nije od bolesti , ni od tuge i žalost , već od nedolaska ljepot anđela.
Prođe prva godina ona ne dolazi , mene tuga izmori , teret nezdravi na leđa natovari. Ona neupućena doleti , rukom me dodirnu , rane mi povi i zlo mi odagna.
Reče dobro je , d'bro i sa osmjehom , i bez riječi opet ode . Ovo d'bro je značilo – čuvaj se , inače ću se ljutiti. Kako poput leptirice tiho došla , tako još tiše , poput grlice sramežljive ošla.
Nisam je zaustavljao , jer znala je , srce živo krvavo , da je trebalo , na dlan bih joj položilo . Da je trebalo i mrijet bih mogao , samo vodu vječne mladosti da bih joj donio.
Eh Jovano Jovanke mome more ubava .
Nisam je zaustavljao , ali sam ime njeno šaputao :
” Jovano , Jovanke jube moja ubava što mi ne dođeš , vrata čardaka da otvoriš , da Božije ime ljubavlju slavimo.”
Šapćući njeno ime , srce jedva izdržalo , al’ grlo nije. Ne znam , od tuge , od umora , od nedostajanja , od šaputanja imena njenog il’ žalosti, na grlu zlo me potkači drugi put.
Ne smjeh je dozivati :
” Mori Jove Jovano , djevojče ubavo , samo još jednom dođi , na porta za ruku me primi , na čardak me povedi, sa eden baknež lice umorno pomiluj . “
Ali nebeskim znanjem ponukana – dođe i rane mi povi i za sedam dana sve zacjeli. I ode.
Dijete je , a ne žalujem ja za mladošću! Život je prelijep bio. Eh, da znaeš mori mome Jovanp , Jovanke ?
Da znaeš mori Jube ubava kolka je žal za tobom , namah bi se vrnula , rukama blagorodnim rane srca krvavog vidala i zacijelivala. I mirisom lubana i jasmina mi dom obasjavala.
I evo mori me treća rana , na leđima otvorena , rana od teretli damara , odlazaka ljubavi neprebolnih i ljepote mile cigančice , što jednom mi život izgatala i sebe , svoju mladost , meni zaljubljenom predavala.
Ej , Jove Jovane , Jovanke , cvijete najljepši , miči ruke iz kabašli vode tegobne , stavi platno ke ga beliš za tujine . Dojdi meni na čardak ,uzmi košulju bijelu svilenu , izvezi haljinu svatovsku. Poji mi pjesmu ljubavnu dok ranu prebolim , jal ne prebolim i tebe mladu udovom ostavim.
Naživo mi rezaše četvrtu ranu . Zamalo bejaše neprebolna . Devedeset i devet dana sam na slamčicu disao , na pola kašikice vodu pio , na kapaljku me tujinke hranile.
Pogled slikama lutao . Tražio sakrivene sjenke odlutale djevuške . Iz riknjave me vraćala pomisao da ću , jednom iznenada čuti dvije riječi tihom djetinjom radošću i bezezlenošću na portu , čardaka našeg položene :
-Ja došla !
Ali ne dolazi Jovo Jovane , Jovo Jovanke, rana moja , neprebolna .
I nemam žal za mladošću , jer osmijeh njen je moja mladost.
Neka . Ako i ne dojde , Bože Jedini molim te , podari joj sreću , dijete je i brani je od zla.
